Sinoćnjom premijerom predstave “Hipermnezija“ u režiji Selme Spahić zatvoreni se peti Dani Sarajeva u Beogradu. Predstava u produkciji Hartefakt fonda i Bitef teatra predstavila je priče osam glumaca i glumica iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova koji su progovorili o detaljima iz svojih života tokom rata te potresli publiku odličnom glumom i iskrenošću. Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Sanin Milavić, Damir Kustura, Jelena Ćuruvija, Alban Ukaj, Tamara Krcunović i Milica Stefanović doživjeli su višeminutne ovacije na sceni Bitef teatra u Beogradu, čime je na najbolji način zatvoren peti jubilarni festival Dani Sarajeva u Beogradu.

Ova predstava analizira prešutano u procesu odrastanja i porodičnim odnosima osmero mladih ljudi koji su rođeni u istoj državi, a danas na istoj teritoriji žive u tri različite. Preko njih publika u Bitef teatru mogla je uvidjeti koliko su se društvene i političke okolnosti na ovim prostorima uticale, mijenjale, razorile ili očuvale porodice. Za scenografiju i kostim zadužena je Sanja Džeba, koreografiju potpisuje Dalija Aćin, kompozitor je Draško Adžić, dok su dramaturzi Nataša Govedarica i Filip Vujošević.

Kao predstavnik generacije muzičke budućnosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine, mladi saksofonista koji je već godinu dana na školovanju na Konzervatoriju u Beču, Timur Sijarić, posljednjeg festivalskog dana predstavio se prvi put beogradskoj publici. Kako je izjavio, posebno mu je bilo važno predstaviti prvo bh. djelo za saksofon “Solo za saksofon i elektroniku“.

“Još jedan specifikum ovog djela jeste što ga je pisao Sarajlila, Mladen Milićević, što govori u prilog tome koliko lijepih stvari umjetnici mog grada mogu da predstave beogradskoj publici“, izjavio je Sijarić tokom koncerta.

Festival koji je trajao od 1. do 7. maja organizirala je Inicijativa mladih za ljudska prava u saradnji Agencijom za evropske integracije i saradnju sa udruženjima Grada Beograda. Tokom festivala održana su brojni koncerti i predstave, prikazano je 15 filmova iz projekta Sarajevo grad filma Sarajevo Film Festivala, a veliku pažnju izazvala je i jednodnevna konferencija “Srbija i BiH – juče, danas, sutra” na kojoj se razgovaralo o svemu što opterećuje odnose ove dvije zemlje. Tokom Festivala nagrada Dani Sarajeva dodijeljena je Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Branku Cvejiću za izuzetan doprinos saradnje Sarajeva i Beograda.

Nastao 2007. sa ciljem da se razbije beogradska šutnja o opsadi Sarajeva, Dani Sarajeva postali su mjesto okupljanja, građenja novih veza i predstavljanje sarajevske kulturne, pozorišne i filmske scene, ali i mjesto podsjećanja i razbijanja tišine o svemu kroz šta je Sarajevo prošlo od 1992. do 1995.

Share/Save

Premijera predstave “Hipermnezija” posljednji događaj na festivalu koji je okončan preksinoć.

Premijerom predstave “Hipermnezija” u režiji mlade Selme Spahić preksinoć su zatvoreni peti “Dani Sarajeva u Beogradu”.

Predstava u produkciji “Hartefakt fonda” i Bitef teatra bazira se na pričama osam glumaca i glumica iz BiH, Srbije i s Kosova koji su progovorili o detaljima iz svojih života tokom rata te potresli beogradsku publiku odličnom glumom i iskrenošću.

Proces odrastanja

Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Sanin Milavić, Damir Kustura, Jelena Ćuruvija, Alban Ukaj, Tamara Krcunović i Milica Stefanović doživjeli su višeminutne ovacije na sceni Bitef teatra u Beogradu, čime je na najbolji način zatvoren Festival.

Ova predstava, kako je navedeno u afiši, analizira prešućeno u procesu odrastanja i porodičnim odnosima osmero mladih ljudi koji su rođeni u istoj državi, a danas na istoj teritoriji žive u tri različite. Putem njih publika u Bitef teatru mogla je uvidjeti koliko su društvene i političke okolnosti na ovim prostorima utjecale, mijenjale, razorile ili očuvale porodice.

Scenografiju i kostimografiju za predstavu potpisuje Sanja Džeba, koreografiju Dalija Aćin, kompozitor je Draško Adžić, dok su dramaturzi Nataša Govedarica i Filip Vujošević.

Kratki filmovi

Festival “Dani Sarajeva u Beogradu”, koji je trajao od 1. do 7. maja, organizirala je Inicijativa mladih za ljudska prava u saradnji s Agencijom za evropske integracije i saradnju s udruženjima Grada Beograda.

Nastali 2007. s ciljem da se razbije beogradska šutnja o opsadi glavnog grada BiH, “Dani Sarajeva” postali su mjesto okupljanja, građenja novih veza i predstavljanje sarajevske kulturne, pozorišne i filmske scene, ali i mjesto podsjećanja i razbijanja tišine o svemu kroz šta je Sarajevo prošlo od 1992. do 1995.

Tokom ovogodišnjeg festivala održani su brojni koncerti i predstave, a prikazano je i petnaest kratkih filmova iz SFF-ovog projekta “Sarajevo grad filma”.

Koncert Timura Sijarića

Kao predstavnik generacije muzičke budućnosti Sarajeva i BiH, mladi saksofonista Timur Sijarić posljednjeg festivalskog dana predstavio se prvi put beogradskoj publici. Zanimljivo je da je djelo koje je izveo “Solo za saksofon i elektroniku” zapravo autorski rad Sarajlije Mladena Milićevića.

Share/Save

U intervjuu za RSE sarajevski muzičar Damir Imamović, interpretator tradicionalne bosanske sevdalinke, pored ostalog govori o razlozima zbog kojih se opredelio za ovu vrstu muzike, ali i o odnosima između Beograda i Sarajeva.

RSE: Razlog zbog kojeg ste ovih dana u Beogradu je festival Dani Sarajeva, manifestacija čiji je cilj, reklo bi se, višeslojan – uspostavljanje novih veza, izgradnja poverenja, podsećanje na ono što se događalo tokom nesrećnih 90-tih i naravno, predstavljanje kulturne scena Sarajeva. Vi ste kao selektor muzičkog dela programa imali, i ne baš jednostavan zadatak, da napravite presek dešavanja u muzici u Vašem gradu. Da li je bilo velikih problema i sa kakvim ste se sve dilemama suočavali tom prilikom?
Imamović: Jeste bilo dilema, naprosto zato što festival Dani Sarajeva predstavlja sarajevsku scenu već pet godina intenzivno, a Sarajevo nije Pariz, nije New York da ima toliko bendova, toliko filmova, toliko pozorišnih predstava da možeš svake godine zahvatiti i predstaviti deset. Naprosto, smanjena je produkcija i vrlo je malo stvari koje bi čovjek htio predstaviti kao neku posebnost, tako da je preda mnom, kao muzičkim selektorom ove godine, bilo predstaviti ono što se u ovom momentu sluša, računajući na to da je veliki broj jako dobrih bendova i izvođača već nastupio. Jako dobro poznajem festival s obzirom da sam na njemu već svirao dva puta i znam jako dobro ljude koji ga rade, i sa aktivističke i sa prijateljske, profesionalne i svake druge strane. Ove godine sam se odlučio na presjek generacija koje svoje stvaralaštvo vežu za Sarajevo.

Prvo je festival otvorila Jadranka Stojaković koncertom u Domu sindikata. Šta reći o Jadranki Stojaković? Vjerujem da svi jako dobro znaju o kome se radi. Zatim je uslijedio bend Velahavle, neka ta mlađa generacija, zapravo već moja generacija, čiji je gost na koncertu bio beogradski bend Svi na pod. Treću generaciju predstavlja ovaj put Timur Sijerić, mladi saksofonista iz Sarajeva, koji ima 21 godinu i studira na Muzičkom konzervatoriju u Beču. Svojim, vrlo interesantnim repertoarom, zapravo tek gradi taj neki klasični saksofon u BiH, tako da je on na neki način pionir. On čak svira i prvo bosansko-hercegovačko djelo za klasični saksofon i elektroniku, koje je napisao sarajevski kompozitor Mladen Miličević.

RSE: Naravno da je Jadranka na ovim prostorima izuzetno poznata, međutim Jadranka je imala jako interesantnu skoru prošlost. Živela je u Japanu i sad, koliko čujem, ponovo se vratila u Sarajevo. Kakva su njena iskustava, i sa Japanom i sa samim povratkom? Imali ste sigurno priliku da pričate.

Imamović: Jadranku sam zapravo prvi put upoznao u Japanu 2004. godine, gdje sam bio u okviru jednog kulturno-muzičkog projekta. Zapravo je bilo fascinantno upoznati, u jednom takvom kontekstu, jednu osobu koju jako dobro znam muzički, jako dobro znam njene pjesme. I vidim danas u kojoj je mjeri ona već tada bila zasićena Japanom, zasićena 20-godišnjim životom u stranoj kulturi, koju ona jako voli, koja je predivna, ali se jako teško bilo uklopiti u nju.

Meni je izuzetno drago da se ona vraća u Sarajevo. Sviraćemo zajednički koncert 27. maja, koji će na neki način i biti njen formalni povratak. Ovaj beogradski povratak smo već uradili.

RSE: Bend Velahavle je bend, jedan od mnogih, koji deluju u Sarajevu. Bosansko-hercegovačka scena je prilično respektabilna u regionu. Odkud sad taj jedan novi duh? Gledam po reakcijama beogradske publike, svi bendovi koji dolaze iz BiH očekuju se sa velikim nestrpljenjem i čak se sa velikom pažnjom slušaju.
Imamović: Projekt Dani Sarajeva, a ovim ću odgovoriti na pitanje, je krenuo kao podsjećanje jedne mlađe generacije Beograđana na to šta se dešavalo početkom rata u BiH, znači na početak opsade Sarajeva u maju 1992. godine. I to je krenulo kao jedan kulturno-politički čin, da se srpska javnost podsjeti, zapravo poneki čak i prvi put upoznaju nakon godina medijske blokade i indoktrinacije šta se u Sarajevu dešavalo. I onda nas je sve iznenadilo kako se nešto, što je krenulo kao kulturno-politički festival, nastavilo, koliko je zapravo taj nekadašnji prostor imao smisla, kao zajednički, jezički, kulturni i svaki drugi prostor. I to ne u smislu neke jugonostalgije i nostalgije za tim političkim uređenjem, nostalgije za Titom, ili kako se svi već u vezi sa tim osjećaju, nego nas je zapravo podsjetilo na važnost tog prostora izraza.

Tu je opet Bosna u specifičnoj situaciji jer je jako malo infrastrukture za mlade bendove jer mladi bendovi i izvođači općenito ne mogu preživjeti samo radeći u Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, Zenici, nego su prinuđeni, iz tonu razloga, stalno ići tražiti prilike u Zagreb, Beograd, Ljubljanu, Podgoricu. Možda je to razlog zašto se ti izvođači trude da se otvore. Ovo je jedan kompleksan odgovor na jedno jednostavno pitanje.

„Key words”

RSE: Pre četiri-pet godina, kada je to počinjalo, postavili smo pitanje – koliko je važno da ovakva manifestacija postoji, da otvori oči Beogradu. Sad već možemo da postavimo pitanje – koliko ima efekta od toga? Da li možete da podvučete crtu i kažete šta je učinjeno u ovom period?
Imamović: Siguran sam da ima itekako efekta. Festival je već sada u petoj godini otvorio mnoga vrata i već sada se stvari rade, ne da bi se javnost senzibilisala, ne samo da bi se nešto desilo, već da bi se stvari odvele deset koraka dalje. Bilo je nekoliko prelomnih momenata u festival, nekoliko prelomnih velikih koncerata, pozorišnih predstava, filmskih projekcija, debata, što je vrlo bitno, koje su pokazale da to nije više stvar neke male grupe, liberalnije grupe ljudi, koji vole čisto iz ljubavi prema kulturi vrtjeti se oko tih predstava, nego da je to stvarno jedna šira stvar.

5. Dani Sarajeva u Beogradu, foto: Matija Butrić

Festival već sada ulazi u jednu fazu kada se više misli o produkciji, kada se više misli o budućnosti, koja je budućnost zajedničkog rada kulturno-umjetničkih i javnih radnika iz Sarajeva i Beograda. Ove godine se radi jedna zajednička pozorišna produkcija redateljice Selme Spahić, koja producira Fond Hartefakt i Inicijative mladih za ljudska prava. Tako da mi se čini da budućnost nije samo u tom predstavljačkom karakteru, već u jednom ozbiljnom produkcijskom poduhvatu.

RSE: Koliko su u političkom segmentu opipljivi rezultati? Moj je utisak da se ta priča širi i da sada mnogo lakše ulazi u uši Beograđana.
Imamović: Ne samo u uši Beograđana, nego i u uši mnogih Sarajlija, u uši mnogih u Banja Luci, u Zagrebu, Podgorici jer ta ogromna ratna trauma opsade Sarajeva, pogroma u Srebrenici, pogroma u istočnoj Bosni, Beograd pod sankcijama i tako dalje, imala je lokalno različite karaktere, ali nam je svima ostala kao trauma apsolutnog beznađa. I sve je to proizvelo, kod svih građana na području bivše Jugoslavije, jednu vrstu automatskog prestanka razmišljanja u momentima kada se pojave ključne riječi: Srebrenica, genocid, agresija, građanski rat, Tito. Postoje neke „Key words” na koje ljudi prestaju da misle i prestaju da budu ljudi i postaju etno-političke životinje.

Čini mi se da je politika ta koja mora zakucati finalni ekser i šta god radili ljudi iz kulture, koliko god puta Dino Mustafić bio u Beogradu, koliko god puta Gorčin došao u Sarajevo, koliko god puta različiti redatelji ili muzičari išli sa svih strana granica, opet, kad se desi jedan politički gaf nekog ministra, nekog premijera Vlade, nekog predsjednika, to je u stanju da uništi odnose na duže.

Ali eto, mislim da za razliku od tih nekih vrlo često površnih veza koje su postojale, bar se mojoj generaciji tako čini, a mislim da tu imam pravo govoriti u ime generacije jer prijašnje bratstvo i jedinstvo, priča koja je postojala kao politički projekt u bivšoj Jugoslaviji, postojala je kao projekt u smislu da ne pričamo o lošim stvarima jer mi se svi volimo. Kao ono zajedno svi idemo u istu vojsku, imamo istu političku partiju, idemo na more i slično. Danas ta vrsta povezivanja ide u jednom puno intelektualno radikalnijem i iskrenijem smislu. Znači, ljudi postaju prijatelji, ne zato što je to inercija, već zato što to zaista žele. Žele se otvoriti jedni drugima. Tu često posreduje jedna zajednička otvorenost u tome da se sagleda šta se stvarno dešavalo i šta je istina o tim ratnim zbivanjima. Tako da mislim da ovaj festival tu igra izuzetno važnu ulogu.

RSE: Ljudi se ponovo zbližavaju, nove generacije se upoznavaju, stare generacije obnavljaju prijateljstva, a sa druge strane, imamo postupke političara. Retorički postoji njihova spremnost da to sve bude kako treba, da se vrati u jednu normalu. S druge strane, postupci ne prate tu retoriku.

Imamović: U toku jednog intervjua sam shvatio da su svi ljudi u politici, koje ja znam, najlošiji đaci iz razreda. Znači, ljudi koji nemaju taj habitus da uče, da vjeruju u nešto, da ganjaju stvari bez obzira kuda ih ona odvela, nego su to ljudi koji, da nisu postali političari, komotno ih mogu zamisliti kao bilo šta drugo, upravo zbog toga što je kod nas politika već odavno stvar rješavanja vlastitog socijalnog pitanja.

Onda se nekoliko puta jasno vidjelo da je regionalna politika, koju vodi recimo Srbija ili Hrvatska ili Bosna, vrlo često odraz lokalne politike. Znači ljudi poduzimaju neke stvari koje na internacionalnom ili regionalnom planu imaju velike posljedice zarad dnevnopolitičkih, lokalnih, unutarnjo-političkih ciljeva, a te unutarnje političke ciljeve poduzimaju isključivo radi vlastite probitačnosti, keša, pozicija i slično. U tom slijedu ljudi vode regionalnu ili internacionalnu politiku radi vlastitih ciljeva. Jednostavno, čini mi se, najkreativniji ljudi, najpametniji ljudi, ljudi koji najdalje vide, nažalost se već previše dugo nalaze u kulturi, umjetnosti, ponegdje u medijima i nažalost ne idu u politiku.

Nacionalno-romantičarska priča izjela tradiciju

RSE: Koliko je politika ušla u naše živote, između ostalog, pokazuje i ovaj naš intervju. Najmanje smo vremena posvetili onome što Vi jeste, u tom nekom profesionalnom smislu, Vašoj muzičkoj orjentaciji – sevdahu. Kako se živi danas od sevdaha? Mnogi imaju utisak da je to duh nekog prošlog vremena i sad vi reciklirate te neke stare tragove Vašeg dede Zaima Imamovića i njegovih prijatelja i kolega. Kako danas egzistira sevdah u modernom vremenu?
Imamović: Luksuzno prije svega, kao B.B. King u limuzini. Ono što je meni izuzetno drago jeste da sevdah već neko vrijeme nije samo repertoar i nije samo zbir finih pjesama, koje uzimaju malo narodnjaci, malo pop muzičari, malo džezeri, pa onda od toga nešto prave, što je fino za tržište, već da se polaku naziru, čini mi se, važni pojedinci i umjetnici koji to shvataju vrlo ozbiljno i koji od sevdaha prave neku vrstu žanra. To jeste uradila generacija mog dede, Zaima Imamovića, kojeg spominjete. Normalno je da me ljudi vežu za njega, ali i da mi nije član porodice, ljudi bi me vezali za njega jer on je jedan od revolucionara u toj muzici. Nemoguće je baviti se sevdahom, a ne biti pod uticajem Zaima Imamovića, bar neko vrijeme, kao što je nemoguće ne biti pod uticajem Nade Mamule, Himze Polovine ili Muhameda Mešanovića Hamića.

Kako se živi? Čini mi se da je nekada teže, a nekada lakše. Upravo zato što sam posvećen isključivo toj muzici i ne bavim se ničim drugim, pa da to onda radim povremeno, čini mi se da ta muzika konačno postaje jedna umjetnička forma koja kreće polako ali sigurno prema tome da bude jedan savremeni izraz. Vidjećemo kuda će to otići. Za sada sam zadovoljan.

Što se mene konkretno tiče, radio sam jako puno. Dosta često sam svirao u Srbiji sa svojim triom, i solo, i kvartetom sa Bojanom Zulfikarpašićem, Bachar Khalifijem i Erikom Vloemansom. Spremam i neke nove projekte. Ove godine sam radio već dvije pozorišne predstave. Jedna je u Mostaru, a druga se upravo završava u Podgorici. Obje je režirao beogradski redatelj Stevan Bodroža. U proteklih sedam-osam mjeseci prvi put sam bio u Americi, prvi put sam bio u Skandinaviji, u Holandiji. Svirao sam mnoge interesantne festival i koncerte i nadam se da to ide dalje. Sad sam u procesu snimanja još jednog solo CD-a, pripremam ljetnje koncerte u Svrzinoj kući, što radim svake godine kao već tradiciju u Sarajevu. To je kao neko ulaganje u oživljavanje dobrih starih tradicija.

RSE: Kako iz Vašeg ugla funkcionišu tradicije i savremene tendencije?

Imamović: Čini mi se da je došlo vrijeme da se po prvi put kod nas tradicijom počnu baviti ljudi koji nisu konzervativci. Obično su se tradicijom bavili ljudi koji su konzervativci. Recimo, nama je nezamislivo, a to sam dosta često viđao u Americi, da imate folk muzičare koji su najljevlji u tom nekom političkom smislu. Kod nas je nažalost ta nacionalno-romantičarska priča, koja ima identičnu strukturu kod naroda i narodnosti, kako se to nekad zvalo, zapravo potpuno izjela tradiciju, pa je odmah jasno, ako se bavite sevdahom, kojoj političkoj stranci pripadate, zna se kojem miljeu pripadate. Čini mi se da moja generacija to po prvi put dovodi u pitanje.

Share/Save

Piše: Ana Isaković

Pa, ipak, pozorište je ono koje, do sada, najviše obeležava ovu manifestaciju. Zato nije neobično što su ovogodišnje nagrade Inicijative mladih, koje se dodeljuju pojedincima i institucijama iz Beograda za doprinos jačanju saradnje Beograda i Sarajeva bile uručene Jugoslovenskom dramskom pozorištu i upravniku ove pozorišne kuće Branku Cvejiću za dugogodišnju uspešnu saradnju sa institucijama iz Sarajeva “koja je ostvarena u delikatnom političkom trenutku, sa ciljem uspostavljanja odnosa i balansiranja političkih izazova, ali i otvaranja bolnih problema u odnosima dva grada”. Nagrada nije vezana samo za ovaj festival već i za niz poteza kao što su angažovanje bosanskohercegovačkih reditelja i glumaca i igranja komada pisaca iz Bosne i Hercegovine

Već peti put za redom održavaju se u Beogradu „Dani Sarajeva“, manifestacija potsećanja na započinjanje  krvavog rata u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog veka, koja je, istovremeno, i jedan od kanala za uspostavljanje pokidanih kulturnih veza. I ne samo kulturnih. Iako su događaji koji je obeležavaju mahom kulturni (koncerti, promocije knjiga, javni razgovori posvećeni politici i kulturi, scenska i pozorišna izvođenja) veoma su značajni i živi kontakti učesnika manifestacije koji su se odigravali van scene. Ovogodišnja manifestacija je održana u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava i Agencije za evropske integracije, uz saradnju sa Gradom Beogradom. Iako su u fokusu „Dani Sarajeva“ najčešće pozorišne predstave, i ove godine je bilo i drugih koji su naišli na dobar prijem kod publike (nastup kantautorke Jadranke Stojaković, muzičko izvođenje sarajevskog benda „Velahalve“ uz članove beogradskog sastava „Svi na pod“, a i  mladi saksofonista Timur Sijarić, promocija monografije Jasminka Halilovića „Sarajevo moj grad – mesto susreta“, recital Miodraga Mikija Trifunovića). Pa, ipak, pozorište je ono koje, do sada, najviše obeležava ovu manifestaciju. Zato nije neobično što su ovogodišnje nagrade Inicijative mladih, koje se dodeljuju pojedincima i institucijama iz Beograda za doprinos jačanju saradnje Beograda i Sarajeva bile uručene Jugoslovenskom dramskom pozorištu i upravniku ove pozorišne kuće Branku Cvejiću za dugogodišnju uspešnu saradnju sa institucijama iz Sarajeva “koja je ostvarena u delikatnom političkom trenutku, sa ciljem uspostavljanja odnosa i balansiranja političkih izazova, ali i otvaranja bolnih problema u odnosima dva grada”. Nagrada nije vezana samo za ovaj festival već i za niz poteza kao što su angažovanje bosanskohercegovačkih reditelja i glumaca i igranja komada pisaca iz Bosne i Hercegovine.

 

Jedan Pikaso 

Photo: www.blic.rs

Predstava koja je ove godine prva odigrana (scena Teatra Bojan Stupica JDP) na ovogodišnjoj smotri je predstava komada “Jedan Pikaso” pozorišne grupe SARTR. Radnja komada savremenog američkog pisca Džefrija Hačera smeštena je u okupirani Pariz tokom Drugog svetskog rata i zasnovana na istorijskim činjenicama. Naime, čuvenog slikara Pabla Pikasa privode nacisti jer je njegova umetnost ocenjena kao degenerisana. Gđica Fišer, islednica Gestapa, nudi Pikasu da spasi dve od tri svoje slike tako što će se odreći njihove autentičnosti.

Po rečima rediteljke Ljiljane Todorović “predstava otvara pitanje odnosa umetnosti i politike, totalitarne vlasti u najširem značenju, jer i diktat profita može biti totalitaran, potrebu za nepripadanjem bilo kakvoj ideologiji, upotrebu umetnika”. Pri tome, kroz odličan tekst, ustaje protiv nasilja, fašizma, gušenja umetnosti. Nažalost, teatarska interpretacija nije dorasla tekstu pa je to ostavilo traga i ne glumačkom tumačenju likova (Meto Jovanovski, Selma Alispahić)

„Sarajevska pozorišna tragedija“ Narodnog pozorišta iz Sarajeva a u režiji Gorčina Stojanovića prikazana je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Ona je posvećena  traumama odnosa Muslimana i Srba u Bosni. Inicijativa za postavljanje ovog komada, rađenog prema pripovetci Peđe Kojovića, sarajevskog novinara (koji je i pisac najvećeg dela teksta drame), potiče od poznatog reditelja iz Mostara, Dine Mustafića. Iz pripovetke je preuzet uzbudljiv i potresan materijal pogodan da se, iz jedne posebne vizure, osvetle međuetnički sukobi u Bosni. Ona ne slika neposredno ratne sukobe, već koristi uspomene  na vreme kada je u Sarajevu, Bosni, pa i u čitavoj Jugoslaviji, poletna stvaralačka groznica samo paradoksalno nagoveštavala ono što će se pretvoriti u krvavi sukob. Žrtva sukoba je ovde stvaralački potencijal tog vremena izbrisan pred naletom primitivnih i destruktivnih ideologija koje su dovele do  uništavanje tela ljudi, ali i njihovog duha.

Osnova dramske priče je svedočenje o sarajevskoj alternativnoj umetničkoj sceni  koju su nosili najtalentovaniji duhovi tog grada, kasnije izbegli i rasuti po svetu sa nostalgičnim sećanjem na vremena (uz muziku, fotografije, svedočanstva tog doba) koja su prethodila ratu. Ta sećanja su, i kada govore o dobru, kontrastna slika zla koje je nastupilo, a zlo, bolno podsećanje na dobro koje je iščezlo. Tekst i predstava pružaju mogućnost suočavanja sa zlom, zahteva svedočenje o njemu i susret sa predrasudama u međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini koje su u ratu dovele do krvavih zbivanja. Na dilemu da li govorenje o zlu produžava zlo ova predstava jasno odgovara: ona je usmerena ka izazivanju katarze i očišćenja od bolnih, zlih naslaga koje su nam ostale, pogotovu posle tragičnih događaja devedesetih.

 

Usamljeni zapad 

Photo: MESS/Irfan Redžović

Druga predstava, odigrana kao i prethodna na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta, je „Usamljeni zapad“ drama Martina McDonagh-a a u režiji rediteljke Selme Spahić koja je predstavu postavila u Mostarskom teatru mladih (u koprodukciji sa Hartefakt fondom i MESS-om). Sugestivnost ove dramske priče je, čini se, rečitija od svakog tumačenja: sukobi i međusobna mržnja dvojice braće (glume ih Boris Ler i Sanin Milavić) u malom mestu u Irskoj od kojih jedan ubija oca a drugi od brata preuzima celokupno nasledstvo ucenjujući da će ga odati. Ovo je priča o irskoj provinciji i o bilo kojoj duhovnoj provinciji  gde nema posla do šverca,  gde nema nade do (samo)ubistva, gde se sveštenici pričešćuju rakijom, gde grubost života može da unakazi osećajnost mlade devojke (igra je Alma Terzić). Ljubav između braće se pokazuje na perverzan način: odlično se razumeju u sopstvenom paklu, žive od međusobnih pakosti, od svađa koje gradiraju do monstruoznih razmera. Sveštenik (igra ga Ermin Bravo), koji pije i psuje, ali patetičan (katkad i smešan), pun dobronamernih reči o miru u svetu i o bratskoj ljubavi, uzaludno pokušava da pomiri braću. Zgađen moralnom bedom grada u kome služi i svojim neuspehom da braću pomiri on se utapa. Ali im ostavlja pismo koje će ih nagnati da se pomire. Potstaknuti pismom, oni to i pokušavaju, priznajući, uz traženje oprosta, opakosti koje su činili jedan drugom u toku života što obelodanjuje, malo po malo, monstruoznost njihovih misli i međusobnog odnosa.

Predstava je rađena pouzdanim teatarskim jezikom, koji je nastojao da prenese snažnu mešavinu brutalnosti i mračnog humora Martina McDonagh-a. Ona, iako slika mržnju pojedinaca, otkriva tamnu pozadinu društvenog zla i kobni mehanizam mržnje koja može da zahvati čitave zajednice.

U Ateljeu 212 viđena je predstava Mostarskog teatra mladih. “Kako sam naučila voziti bicikl” takođe u režiji Selme Spahić. Kao predložak joj je poslužio tekst Paule Vogel koji je 1998. godine osvojio Pulicerovu nagradu. Iako je u izvornom tekstu radnja drame smeštena u šezdesete godine 20. veka u Americi, Selma Spahić nam pruža savremenu vizuru, sasvim danas aktuelnu, zbog učestalih pojava pedofilije, na odnos starijeg muškarca (Ermin Bravo, kao teča Pek, rafinirano predstavlja osetljivu granicu između iskrene ljubavi i opsesije) i maloletne devojčice kojoj jedna, naizgled ljubavna priča, poprima konture zločina. Istovremeno ističe  mehanizme manipulacije licemernog društva koja kodeksima seksualnosti prikriva zločine.

Poslednjeg dana manifestacije u Bitef teatru održana je predstava “Hipermnezija” koju će e-novine prikazati posebno.

Share/Save

Koliko jugoslavenstvo kao kolektivni identitet bilo stvarno? Ako je jugoslavenstvo bilo uspješan projekat, zašto se onda Jugoslavija raspala tako krvavo? Ko i kako je nacionalne/etničke identitete koristio kao pogonsko gorivo ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu?

Na takva, već dvije decenije aktuelna pitanja, odgovore su pokušali dati učesnici panel-diskusije Identiteti, u okviru konferencije Srbija i Bosna i Hercegovina – jučer, danas, sutra, koja je održana danas u Beogradu u okviru festivala Dani Sarajeva.

Na konferenciji su učestvovali Nihad Kreševljaković, historičar i producent na Festivalu MESS, Zoran Ćatić, urednik Studentskog radija eFM, pisac Igor Štiks, novinarka Tamara Kaliterna, te historičar Srđan Milošević, dok je moderatorica konferencija bila novinarka televizije B92 Danica Vučinić.

Identitet zasnovan na vrijednostima

Kako se jugoslavenstvo transformiralo u etničke identitete – pitanje je na koje su učesnici i odgovarali, ali ga i osporavili.

Kreševljaković je na početku konferencije kazao da jugoslavenstvo i nije nikada bilo naročito izraženo, te da je „etnička napetost“ uvijek bila prisutna u socijalističkoj Jugoslaviji.

„Nije se nikada posebno radilo na tom identitetu, ali on je bio najprisutniji u Bosni i Hercegovini, tako da je, po meni, bosanstvo neko novo jugoslavenstvo“, kazao je on.

Dugogodišnja novinarka koja je decenijama radila za mnoge printane medije u zemljama Jugoslavije, Tamara Kaliterna nije se složila sa Kreševljakovićevom tvrdnjom. Ona smatra da je jugoslavenstvo bilo prisutno i promicano kroz koncept jugoslavenskog socijalističkog patriotizma, koji se više zasnivao na vrijednosnom sistemu nego li na esencijalizmu etničkog porijekla.

„Nije taj identitet postao neodrživ, nego su političke elite devedesetih, sa Slobodanom Miloševićem na čelu, proizvodile novo stanje koje je odgovaralo njihovim ciljevima“, kazala je Kaliterna.

Političnost identiteta

Sarajevsko-hrvatski pisac Igor Štiks podsjetio je da jugoslavenstvo nije socijalistički projekat, nego svoje korijene vuče iz 19. vijeka, te da su jugoslavenski komunisti jugoslavenstvo preveli iz unitarnog u federativni oblik.

Međutim, Štiks je svojim materijalističkim (neomarksističkim) pristupom u cijelu debatu unio važan aspekt političnost i konstrukcije identiteta.

„Valja naglasiti i politizaciju etničkih identiteta, koja je tokom socijalizma uvijek bila prisutna, ali su političke elite 90-tih tu politizaciju dovele do radikalnih razmjera“, kazao je Štiks.

Igor Štiks

Istoričar Srđan Milošević primijetio je kako i sama ova debata pokazuje na koji način su Jugoslavija i jugoslavenstvo bili i mogući i napeti istovremeno. On dodaje da je jako bitan i historijski kontekst formiranja svakog pojedinog etničkog identiteta.

„Do raspada države, a time i nekog vida zajedničko identiteta, došlo je jer drugima nije bio prihvatljiv Miloševićev model redefiniranja Jugoslavije. Ali to nije samo Slobodan Milošević. Postojao je i širi konsenzus među elitama koje su stvari postavljale ovako: ili će Jugoslavija opstati onako kako nama odgovara ili će se raspasti onako kako nama odgovara“, kazao je Srđan Milošević.

Kad su građani pobjegli

Zoran Ćatić je kazao da on lično nema problema ni s jednim nacionalnim identitetom, ali da svi ti etnički identiteti imaju problema sa pojedincima poput njega, koji ne pristaju na čvrste, zatvorene identitete.

Ćatić je podsjetio na proteste građana pred Skupštinom RBiH u aprilu 1992. godine, kada je rat već uveliko počinjao. Kazao je da su građani i Jugoslaveni postojali dok nije ispaljen prvi snajperski hitac na masu.

„Kada je masa spustila glave i čučnula, prestali smo biti građani i većinom smo pobjeglisvojima. Ali, bilo je mnogo onih koji nisu imali gdje pobjeći“, kazao je on.

Bosanstvo ovisno od susjeda

U nastavku diskusije postavljena je dilema bosanstva: Da li ono uopće postoji? Gdje postoji? Koga osporava?

Kreševljaković tvrdi da je bosanstvo moguće jedino ako Srbija i Hrvatska počnu drukčije gledati na Bosnu i Hercegovinu, odnosno ako napuste sadašnju politiku tretiranja Srba i Hrvata u BiH kao nečeg što je strano njoj.

Štiks je ustvrdio da Bosna i Hercegovina, premda kao društvo potpuno podijeljena, ipak svjedoči da nacionalna država nije jedini model, te pokazuje kako su nacionalne države nastajale.

„Evo, naprimjer, Poljska je sređena. Ali kako? Tako što su protjerani svi Nijemci i Jevreji. Treba možda Bosnu gledati kao mjesto normalnosti“, kazao je Štiks.

Ofanzivno ka novim identitetima

Milošević je također imao zanimljivu opasku o tome da se jugoslavenstvo uvijek javljalo kao odgovor na banalnu dilemu teritorijalne podjele između Hrvatske i Srbije.

„Tako je bilo i u 19. veku, tako je bilo i posle Prvog svetskog rata, pa i posle Drugog. Jugoslavenstvo je uvijek bilo odgovor na pitanje čija je Bosna“, dodaje Milošević.

Ipak, valja reći da su i koncepti jugoslavenstva i bosanstva strukturno istovjetni konceptima etničkih identiteta jer operiraju kulturnim pripadnostima, da li u varijanti sukoba ili u varijanti udruživanja.

Štiks tako s pravom tvrdi da se mora prijeći iz defanzive u ofanzivu, raditi na zasnivanju klasnog, rodnog, regionalnog, generacijskog identiteta, kao novog tipa kolektivnog identiteta, te uporno razmatrati ekonomski i socijalni sistem kao pozadinu i izvorište konstruiranja i korištenja nacionalnih identiteta.

Share/Save

Peti festival “Dani Sarajeva” u Beogradu sinoć je završen premijerom predstave “Hipermnezija”, sarajevske redateljice Selme Spahić. Priča bazirana na ličnim iskustvima osam mladih glumaca iz Sarajeva, Beograda i Prištine, koji govore o danima iz djetinjstva izazvala je oduševljenje ali i suze kod beogradske publike.

Predstava “Hipermnezija” analizira prešutano u procesu odrastanja i porodičnim odnosima osam mladih glumaca koji su rođeni u istoj državi, a danas na istoj teritoriji žive u tri različite države. U predstavi igraju glumci Ermin Bravo, Jelena Ćuruvija-Đurica, Maja Izetbegović, Tamara Krcunović, Damir Kustura, Sanin Milavić, Milica Stefanović i Alban Ukaj. Predstava “Hipermnezija” je nastala u koprodukciji Bitef teatra i Heartefact fonda.

Rediteljica Selma Spahić rekla je da predstava ima namjeru da bude vrlo direktna, te da istovremeno ima više ispovijedni, nego napadački karakter.

“Vrlo je zanimljivo šta se događalo devedesetih godina, u periodu koji predstava obrađuje, i koliko su društveno-političke okolnosti uticali na same porodice. Važno je istaći koliko je taj društveno politički momenat odredio živote ljudi koje danas gledamo na sceni te živote njihovih roditelja. Sve nam to u ovoj predstavi glumci sami pričaju.”, kazala je redateljica Selma Spahić.

Prema ispovijedima glumaca, ova predstava je za njih predstavljala vrlo specifičan i strašno emotivan proces, i nisu krili uzbuđenje i oduševljenje jer je predstava potresla i njih, kao i publiku.

“Nadao sam se će reakcije publike biti prepoznavanje u pričama, prepoznavanje u njihovim neizgovorenim riječima i emocijama i prepoznavanje posljedice koje one donose.”, izjavio je Ermin Bravo.

Peti festival “Dani Sarajeva” u Beogradu održan je od 1. do 7. maja 2011. godine u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava i Agencije za evropske integracije i saradnju sa udruženjima grada Beograda. “Ove godine se osjetilo da su svi segmenti programa održavali misiju festivala. Pored toga da približi sarajevske umjetnike beogradskoj javnosti, te da se hrabro progovori o opsadi Sarajeva i stvarima o kojima se predugo šutjelo, mogu se osjetiti i nagovještaji nove generacije koja će odnose graditi na mnogo zdravijim osnovama što i jeste jedan od ciljeva festivala”, izjavila je na kraju PR festivala “Dani Sarajeva” u Beogradu Una Bejtović.

Share/Save

Glumci iz Sarajeva, Beograda i Prištine svojim iskustvima učestvoovali su u stvaranju dela mlade rediteljke Selme Spahić, koje će beogradska publika imati prilike da pogleda 7. maja. Ovaj jedinstveni umetnički poduhvat baziran je na ličnim iskustvima osam mladih glumaca koji govore o danima iz detinjstva koje su preživeli u toku rata.

’Predstava ima namjeru da bude vrlo direktna, ali bi istovremeno imala više ispovijedni, nego napadački karakter. Akcenat nije na onima kojima je trebalo biti upućeno ono što je bilo prešućeno, nego na osobama koje progovaraju. Upravo zato što nije jednostavno progovoriti. To može promijeniti cijeli život’’- objašnjava rediteljka Selma Spahić.

Ova predstava analizira prećutano u procesu odrastanja i porodičnim odnosima osmoro mladih ljudi koji su rođeni u istoj džavi, a danas na istoj teritoriji žive u tri različite. Preko njih se prelamaju društvene i političke okolnosti, koje su na ovim prostorima uticale, menjale, razorile ili očuvale porodice.

Predstava “Hipermnezija” je nastala u koprodukciji Bitef teatra i Heartefact fonda.

Share/Save

Predstava “Hipermnezija” mlade sarajevske rediteljke Selme Spahić biće premijerno izvedena večeras u Bitef teatru, u okviru manifestacije “Dani Sarajeva”.

Ova dokumentarna drama realizovana je u koprodukciji Bitef teatra i Hartefakt fonda iz Beograda. Učesnici su mladi glumci iz Beograda, Sarajeva i Prištine: Ermin Bravo, Jelena Ćuruvija-Đurica, Maja Izetbegović, Tamara Krcunović, Damir Kustura, Sanin Milavić, Milica Stefanović i Alban Ukaj.
Predstava je bazirana na životima glumaca i njihovom porodičnom iskustvu. Radni naslov bio je “Prešućivanje”.
Rediteljka je objasnila da je želela da se bavi temom odnosa zemalja sa zajedničkom prošlošću, izmedju kojih postoji mnogo toga prećutanog i nerešenog.

Share/Save

Izvor: 24 sata

Izvor: Blic

Share/Save

Jugoslovensko dramsko pozorište i njen upravnik Branko Cvejić, dobitnici su nagrade festivala “Dani Sarajeva” za 2011. godinu, koju dodeljuje Inicijativa mladih za ljudska prava.

Nagradu festivala “Dani Sarajeva” za 2011. godinu dobili su Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP) i upravnik tog pozorišta Branko Cvejić, saopštio je organizator festivala, Inicijativa mladih za ljudska prava.

Scena iz predstave “Elijahova stolica”

Nagrada se dodeljuje pojedincima i institucijama iz Beograda za doprinos jačanju saradnje Beograda i Sarajeva.

U obrazloženju je navedeno da JDP dugi niz godina ima uspesnu saradnju sa institucijama iz Sarajeva, koja je ostvarena u delikatnom političkom trenutku, sa ciljem uspostavljanja odnosa i balansiranja političkih izazova, ali i otvaranja bolnih problema u odnosima dva grada.

Organizator festivala je podsetio da se na repertoaru ovog teatra nalaze predstave bosanskohercegovačkog reditelja Dina Mustafića, koji se bavi fenomenima prošlosti i jugoslovenskog nasleđa, kao i da je postavljanjem komada “Elijahova stolica”, sarajevskog pisca Igora Stiksa, u režiji Borisa Lješevića, JDP nastavio da preispituje pitanja odgovornosti i ratnog nasleđa.

JDP je stvorio prostor i za rad sarajevskih glumaca Ermina Brava i Maje Izetbegović, a u okviru “Dana Sarajeva” na scenama tog pozorišta odigrano je dvadeset predstava.

Upravnik JDP-a Branko Cvejić je, smatraju predstavnici Inicijative mladih, u prethodnoj deceniji uvek bio okrenut pozorišnom prostoru, a ne jeftinoj političkoj kalkulaciji, i svojim javnim delovanjem doprinosio saradnji dva grada.

“U vremenu kada je čitav javni prostor ispunjen marketinškim trikovima, Cvejić je birao i sa saradnicima producirao važne pozorišne komade koji otvaraju pitanja od suštinskog značaja za promene u odnosu na ratno nasleđe”, navedeno je u saopštenju.

Share/Save