Izveštaj sa panel diskusije „Prostori za saradnju“

Pretvoriti nemoguće u moguće

„Naša društva boluju od dominacije elita javnim prostorom, u kom se ostavlja vrlo malo slobode za učešće pojedinaca i nezavisnih organizacija. Te elite se skoro 25 godina bave društvenim konstruisanjem nove stvarnosti, koja je u BiH uvek deljiva sa tri. Tu onda gubimo sve što se nekad zvalo zajednički identitet. Zajedništvo bilo koje veste, čak i u kulturi, nasleđu i umetnosti je nešto čega sad treba da se odreknemo u svrhu konstrukcije tri partikularna identiteta, hrvatskog, srpskog i bošnjačkog. Ja sam, na primer, pokušavala da organizujem povezivanje škola i muzeja. Međutim, u BiH u kojoj postoje tri različita nastavna plana, deca bi doživela šok kada bi videla Historijski muzej. To što bi tamo videli ne piše u udžbenicima. Institucije koje su pre potpisivanja Dejtonskog sporazuma proglašene značajnim za zajedničko nasleđe BiH sada ne mogu nigde da se uklope, na rubu su egzistencije. Tako politika zamišlja naš javni prostor“, rekla je Denisa Sarajlić Maglić, zamenica ministra civilnih poslova BiH na panel diskusiji “Prostori za saradnju”, održanoj 26. maja u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju u okviru festivala “Dani Sarajeva”.

„Javni prostor je, pre svega, prostor slobode, osvaja se, ne dobija se na tacni. Vaše generacije sad nemaju samo problem da osvoje neki prostor. Imaju problem sa novom političkom konstrukcijom totalitarizma, koja ima samo formu demokratije. Svaka generacija ponovo mora da osvaja prostor slobode, a svaki totalitarizam želi nihilizam, život od danas do sutra i nestanak vizije budućnosti“, istakla je istoričarka Branka Prpa.

Ona je navela da se nakon 1300 godina komunikacije i neprestanih migracija na Balkanu o regionalnoj saradnji može govoriti samo kao o prirodnoj komunikaciji:
„Što se tiče južnih Slovena, možete od 19. veka nadalje gledati kako se formuliše ovdašnji kuturni prostor. Ne treba zaboraviti da se 1850. godine u Beču sklapa dogovor o objedinjavaju jezika kojim govorimo. To se nije dešavalo sa odobrenjem vlasti, to je bilo vrlo subverzivno. Revolucionarna omladina je iz pozicije potpunih gubitnika odlučila i uspela da sruši najveću imperiju, Austro-Ugarsku monarhiju i stvori prvu državu južnih Slovena. Tako da treba probati! Nažalost, naše sećanje i kultura postali su selektivni, veliko je neznanje kod mladih“.

Istoričar umetnosti i kustos Branislav Dimitrijević se slaže da nedostatak jasne predstave o budućnosti predstavlja veliki problem:
„Bosna je u tom smislu simptom svih nas, zemlja za koju se ne zna šta će se s njom dogoditi. To je vrlo opasno, i mi moramo da učestvujemo, pokušavamo da pretvaramo nemoguće u moguće. Najkatastrofalnije politike su prvo okupirale javni prostor, imate Hitlera za primer. Mene zanima javni prostor kao prostor društvene imaginacije i transformacije. Proces pretvaranja nemogućeg u moguće je vrlo spor, ali ima jasnu viziju, eto primera inicijative za Društveni centar u Novom Sadu. Problem je što sad ljudi nemaju viziju, živimo u dobu kada se budućnost zamišlja kao katastrofa, pre 50 godina nije bilo tako“.

„Mi smo jednom izgubili jedan javni prostor, u okviru zemlje, sistema, načina života koji se zvao socijalizmom. Odigrao se rat za privatizaciju tog prostora. Danas vidimo da oni koji su uzurpirali taj prostor ne uspevaju da iznesu državnost, oni koji vode te države nisu u stanju da iznesu to što su privatizovali. Jednu kuću treba znati održavati, a šta je tek jedna država. Ideja o prostoru je zapravo ideja o vremenu. Desilo se da traćite prostor, a budete izbačeni iz vremena. To je jedna od centralnih stvari, interesantna za analizu“, smatra dramaturškinja Borka Pavićević.

Nikola Burić iz novosadskog Društvenog centra je ispričao kako izgleda borba za pretvaranje napuštene kasarne u centru grada u javni prostor:
„Za one koji ne znaju, mi smo ušli u borbu sa gradskim institucijama kako bi stvorili Društveni centar kao prostor gde bi mladi stvarali kulturu. U Novom Sadu, kog gradske vlasti nazivaju gradom kulture, mladi su sve više postali samo njeni konzumenti. Više od 40 organizacija se spontano udružilo i preuzelo kasarnu koju niko ne koristi. Imali smo mnogo problema, od pretnji eskstremnih desničara do zastrašivanja i legitimisanja od strane policije. Nismo se dali, shvatili smo da radimo nešto bitno, pokrenute su slične inicijative i u drugim gradovima u Srbiji i regionu. Izbačeni smo iz kasarne nakon 22 dana. Tajkuni nisu hteli da odustanu od prostora u neposrednom centru, imali smo problema i sa građevinskom mafijom, nedostatkom podrške medija. Nismo hteli da odustanemo od prava na grad i građansku neposlušnost. Nakon pet meseci, sada smo ušli u jednu napuštenu industrijsku četvrt. Znamo da ono što činimo nije legalno, ali je u svakom slučaju legitimno.

„Ja se borim sa različitim vrstama vlasti kako bih napravio park na mestu jedne kasarne. Inicijativu je pokrenulo nas pet-šest, sad nas je nekoliko hiljada. Važno je da ne odustajemo. Međutim, problem je što ne obraćamo pažnju na to kako različite generacije različito poimaju javni prostor i regionalnu saradnju. Naša generacija ima drugačiju sliku od naših starih, a mlađe generacije se ni ne sećaju Beograda ili Sarajeva, ali svi imaju stavove neke o tome“, kaže sarajevski novinar i reditelj Zoran Ćatić.

„Javni prostor je prostor slobode, ali da bi čovek imao potrebu za tom slobodom, treba da bude osvešćen. Mislim da smo tu bitku izgubili. Neobrazovanost u našem društvu je strašna. Dve i po godine sam u instituciji, Kulturnom centru, koja treba da bude platforma za inicijative građana. Svaki pokušaj menjanja iznutra je kao bacanje kamenčića u more, sve se završi nakon dva-tri kružića na vodi. Dok grad i država ne budu imali potrebe da zaista restruktuiraju institucije, dotad će se slabo šta promeniti“, smatra direktorka Kulturnog centra Beograda Mia David.

D.L.