Diskusija “Dve decenije od početka rata u BiH, kako vidimo prošlost, a kako jedni druge?”

Relativizacija zločina i bežanje od odgovornosti

“Dvadeset godina nakon početka opsade Sarajeva i rata u BiH, izveštavanje medija u Srbiji o ovakvim temama nije se mnogo promenilo. Činjenica je da su svi o tome izvestili, ali bez davanja pozadinske priče. Videli smo stolice postavljene u Sarajevu povodom obeležavanja opsade, jedino što nismo nigde pročitali je ko je u stvari ubijao to Sarajevo. Mediji su prešli iz poricanja zločina u njihovu relativizaciju. Problem je šta sa novim generacijama, studentima novinarstva koji mi kažu da nemaju pojma o devedesetim. Priča o Sarajevu će se dugo gurati pod tepih”, rekao je Dinko Gruhonjić, predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine, na panel diskusiji “Dve decenije od početka rata u BiH, kako vidimo prošlost, a kako jedni druge?”, 24. maja u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju.

Diskusija je organizovana u okviru manifestacije “Dani Sarajeva”, nakon emitovanja filma “Sarajevske ruže – teror u 12 slika” i predstavljanja izložbe fotografija modnih kreacija nastalih tokom opsade Sarajeva “Moda pod opsadom”. Film u produkciji agencije “Sense” prenosi iskustva Sarajlija koji su u tom gradu živeli od 1992. go 1995. godine i o tome govorili pred sudijama Haškog tribunala.

“Izveštaji beogradskih medija o obeležavanju početka opsade su nama u Sarajevu delovali dobro – nisu bili obojeni, godišnjica je činjenično obeležena, ne kao u Banjaluci gde se i tog dana priča kako se ni opsada ni genocid nisu desili. Mržnja danas jeste manja, veliki korak smo napravili. Naravno, mogao je biti i puno veći. Upravo zbog mog ličnog iskustva života u Sarajevu pod opsadom, osećam obavezu i odgovornost da pišem o onom što se dešavalo i da to radim profesionalno zbog svega što smo svi preživeli. Država i sistem su sa sebe zbacili odgovornost – u udžbenicima nema nikakvih informacija o ratu”, kazala je Dženana Karup Druško, novinarka sarajevskog magazina “Dani”.

“Iz filma ‘Sarajevske ruže’ ste videli koliko je materijal iz arhive Haškog tribunala bitan za suočavanje sa prošlošću. Nažalost, uređivačke politike medija su takve da se malo šta od tog materijala koristi. Mislim da je takve i slične filmove trebalo puštati na javnim servisima u poslednje dve decenije. Dvadeset godina nakon rata, mislim da smo verovatno tamo gde smo i bili pre 19. Mržnja se nije mnogo smanjila, niti se povećala šansa da živimo normalno, verovatno zbog odluka da se ne kažu činjenice o ratovima”, smatra Nemanja Stjepanović, novinar agencije “Sense”.

“Sarajevska Asocijacija Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS) sprovela je veliko istraživanje o politikama sećanja u regionu. To je bio način da se mladi naučnici i istraživači bave temama kojim se zaista niko ne bavi. To je naročito strašno imajući u vidu koliko su te teme važne. Veliko je pitanje kako sva ta strašna individualna iskustva iskomunicirati sa javnošću. Vrlo je važno da pričamo, jezik i kultura koje delimo su dobar put”, istakla je Melina Sadiković, saradnica u ACIPS-u.

„Što se medija tiče, u doba rata u Srbiji je bilo dosta medija koji su prenosili vesti iz Sarajeva, ocene koje se nisu dopadale vlastima. Ti mediji bili su daleko bolji od vlasti. Danas takve odgovornosti u medijima nema. Bilo je izveštaja o obeležavanju početka opsade u Sarajevu, ali po meni ni film koji je večeras prikazan ne bi bio dovoljan javnosti, jer u Srbiji nemamo ozbiljnu raspravi ni o jednom pitanju. Kada su prikazivani snimci stravičnih ubistava dečaka kod Srebrenice, tad sam prvi put primetio da su se ’obični ljudi’ kod nas zaista zapitali o tome šta se desilo“, rekao je Dragan Janjić, potpredsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije.

“Treba se usredsrediti na odnose Banjaluke i Sarajeva, koje mainstream želi da održi razdvojeno. Treba se suočiti sa tuđim mišljenjima. Praviti društveni sistem na nasilju znači da će taj sistem emanirati nasilje, a to se svaki dan dešava u BiH. Deca u BiH su bolje upućena u ono što se dešavalo no deca u Srbiji, ali dosta njih je podložna tumačenjima rata koja idu u korist nacionalizmu”, kazao je Amer Tikveša, izvršni direktor Mirovne akademije iz Sarajeva.

Janjić je naglasio da kulturu sećanja treba vraćati kroz udžbenike i medije, kao i da misli da će pozitivne promene u regionu doći ekonomskom, a zatim kulturnom saradnjom, „kao što je uvek bilo u istoriji“.

“Mislim da je minimalni sledeći korak primorati vlasti u regionu da formiraju REKOM, Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratovima na tlu nekadašnje SFRJ. Na ovom prostoru nismo nijednu traumu prebrodili. Da je bilo tako, ne bi Slobodan Milošević uspeo da na mitu starom 600 godina osvoji toliko srca. Treba da pobrojimo žrtve, damo im imena i prezimena, opišemo način na koji su ubijene, a oni koji su preživeli treba da svedoče”, zaključio je Gruhonjić.

D.L.