Filmovi Šejle Kamerić “Sreća” i “1395 dana bez crvene”

Kratki film “Sreća” (17 minuta) inspirisan je citatima iz knjige “Verenici u raju” Mirka Kovača. Kao neka mantra, ove reči su sredstvo kontemplacije koje nas vodi u dimenziju u kojoj je potraga za srećom jedini vid opstanka. U glavnim ulogama su Milena Dravić i Olga Kolb.

Film “1395 dana bez crvene” je zamišljen, razvijen i snimljen kao zajednički projekat Šejle Kamerić i Anrija Sale. Konačni rezultat projekta su dva različita filma.

“Prvi put kada sam trčao od tačke A do tačke B, u meni je bio neopisiv strah. Bol u stomaku, kao da ti ogromna čelična kugla melje utrobu. Krv pulsira u vratnim žilama. Vlažna toplota u očima. Grčevi u udovima, povećavaju se dok trčiš.”

Oživljavanje emocija; emocije koje su doživeli drugi, u drugo vreme i na drugom mestu sada su oživljene na istom onom mestu gde su se desili događaji koji su te emocije izazvali. Opsada Sarajeva trajala je hiljadu tristo devedeset i pet dana između 1992. i 1996. godine.

Tokom opsade hiljade građana morali su svakog dana trčati kroz iskušenje Aleje snajpera: na putu do posla, u potrazi za hranom, da posete prijatelje, rođake i ljubavnike, da nastave živeti.

Film prati ženu koja ide upravo tom rutom. Grad je današnji. Vreme filma je u isto vreme i prošlost i sadašnjost. Na svakoj raskrsnici žena oseća da je ponovo izložena pogledu snajpera koji su se nekada nalazili na brdima. Potrčati bi moglo biti jednako opasno kao i hodati. Požuriti bi jednako moglo biti beskorisno kao i usporiti.

Ona staje, okleva, trči. Čeka, računa, trči i saginje se. Svaka raskrsnica je novi izazov i nova kalkulacija. Krije se iza nevidljivih zaklona. Uspravlja se kada misli da je sigurna. Geografija grada razdvaja topografiju izloženosti i sigurnosti, olakšanja i agonije.

Ritam filma razvija se od sporijeg ka bržem, prateći ritam njenog hoda. Još jedan tempo se pojavljuje u međuvremenu: muzika koja svira u njenoj glavi. U rashodu je sa ritmom njenih pokreta.

Žena koja trči, staje i trči i staje oživljava iskustvo drugih na mestu njihove traume. To je njeno lično putovanje kroz njihovu kolektivnu prošlost. Sve što se desilo ranije, ponovo se dešava sada.

“Ne preporučuje se nošenje jarkih boja. Crvenu izbjegavajte pod svaku cijenu. Snajper je kao bik. Šarene boje su također loš izbor. Snajper je luda po prirodi, a svaka luda voli šareno. Nosite sivo, smeđe ili bordo.”

Biografija reditelja:

Šejla Kamerić je rođena u Sarajevu 1976. Godine 1999. diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Sarajevu, smer grafički dizajn. Živi i radi u Sarajevu i Berlinu. Šejla Kamerić uglavnom se koristi fotografijom i videom stavljajući eksplicitni društveni kontekst nasuprot intimističkim vizurama. Njen film ‘Šta ja znam’ (koji je režirala zajedno s Timurom Makarevićem) prikazan je i nagrađen na 5. Zagreb Film Festivalu, kao i na festivalu “Dani Sarajeva” .

Anri Sala rođen je u Tirani 1974. godine. Njegov rad ne karakteriše toliko izgled ili tema, koliko specifičan senzibilitet. Njegovi radovi, uglavnom u videu, precizna su evokacija određenih mesta, od Albanije, preko Islanda, do Afrike u kojima zvuk i vreme imaju ključno mesto. Sala je studirao na Albanskoj akademiji umetnosti pre nego što se preselio u Francusku, gdje je studirao na akademiji Le Fresnoy u Tursoangu i na Ecole Nationale des Arts Decoratifs u Parizu. Trenutno živi i radi u Berlinu. Među Salinim radovima nalaze se i sledeća priznata djela: Dammi i Colori (2003), Time after Time (2003), The Long Sorrow (2005) i Air Cushioned Ride (2007).

Scenario i režija: Šejla Kamerić, Anri Sala
DOP: Patrick Ghiringhelli
Koproducenti: Amra Bakšić Čamo, Jovan Marjanović
Producent: James Lingwood
Produkcija: Artangel, London
Koprodukcija: SCCA/pro.ba, Sarajevo

sreda, 23. maj, 19.30 časova, Velika sala Doma omladine Beograda. Ulaz je besplatan! / Dani Sarajeva